TheWanderer

nedjelja, 07.04.2013.

Flash

Ništa se ne događa
U smrdljivom gradu koji zatvara podrume
U smrdljivom gradu koji je zadovoljan sobom
Dok vjerni drugovi čaša i dim
Pomirljivo svršavaju svoje posljednje trenutke
Nedosanjani san je još uvijek realnost
Nosim ga sa sobom kao kabanicu
Da ju nataknem kad se okreneš
I prođeš preko tračnica
Tamo daleko
Među poderanim ulicama
Gdje prvi tramvaj preko Trešnjevke
Raste u nečijim očima

utorak, 13.09.2011.

Kako je Zajeb došao do krajnjih granica

Zajeb više ne može. Ni koraka dalje, ni pikometra, ni komarčevog ispljuvka ni bubamarinog kašlja dalje.. ne može.

petak, 18.03.2011.

Sunce

Dvije ruke žedne zagrle svjetlost
Izniknulu s pučine.
Koraci broje taktove
Dok pozadinski žamor priča
Neku svoju priču
Kamenju postojanom
I valovima neumornim.
Slabašni povjetarac
Novog
Proviri svoju glavu
Oprezno
Nevino, kako samo on zna
Trepčući očima poput zavodnice s
Tko zna kojeg ugla.

Miris se otme kontroli.

I ne znajući
I ne pitajući
I ne sluteći
Ruke se pruže
Bace se na svjetlost
I ostadu začuđene
Kada zagrliše
Same sebe.

utorak, 16.03.2010.

Kako je Zajeb. . .

U sobi obloženoj drvenim oplatama sjedi neurastenik, otpuhavši dim cigarete što gorak mu okus ostavlja isplahuje usta tekućinom nekom, oporom, jakom. Prevrće riječi mislima, sporo i lijeno se vuku dijalozi kao katranom premazani, se vremenom se namnožiše, kao štakori iznebuha, monotoni, uzaludni. Monolozi traže svoj red, molim, napokon gube strpljenje pa preuzeše glavnu riječ. Neka anti-drama otpočne.
Vani pod prozorom ocrtava se grad. Beskonačni beton, pločnici, limene tvorevine što mase prevažahu, pravila kretanja, reklame, smijeh, stres, buka, sanjari, baloni, psi, ciljevi, besciljnost. Dvonožni balegari; uvijek ista priča.
Uznemirenost, preplavivši ga poput plime, izbije mu dah iz pluća, muti se vid, udovi su ledeni, krovotok otkazuje poslušnost, soba postaje manja, zvukovi sve jači, soba sve manja, neka je; bar neće ga nikad naći.
S gnušanjem gleda tričarije što okruživahu mu bistvovanje, drangulije te što neophodna su sastavnica života malograđanina, poveznica s tim toliko stranim mu bićima. Otrcane stvari jednom vrištaše s polica, preklinjaše 'uzmi me, kupi me'; danas šute i tvore nered u sobi, nepotreban, odbojan nered, jedino što ga podsjeća da je tu, da jest. Gorčina u ustima stapa se s gorčinom u mislima.
Zašto, mišljaše, čemu sve to? Tako suvišno, tako savršeno ljudski; popušta u borbi s njima, prezire se i razara ga ta polagana kapitulacija, razdire mu nerve, otkida mu kožu, cijepa mu atome, jer je ipak, na kraju, tako bolno čovjek.
Zašto me ne ostave na miru? Čemu ti upadi u moj um, ta neprijateljska prodiranja na moj teritorij, moj!, čemu ta uporna uvjeravanja što rasplinu se čim dotaknu dno ove kule od karata? Otkuda dolazi to inzistiranje, taj uporni zadah sumpora koji uvjerava ga da nije u pravu? Zašto je pravednost uzela takav zamah i kosi ga kao vlati trave svojim lažnim stavom, neosnovanim pogledom s visoka? Zašto su ladice otvorene, porazbacane, uneređene, tko je izazvao ovaj kaos? Tko će dovesti u red mene?!
Smiri se, pokuša zaspati nakon tko zna koje cigarete, no nedaju mu mira, spokoja ni na tren. Lica, groteskna izobličena lica, tisuće, bezbroj, kraja im ne vidiš, otvarahu usta što sipahu strelice, otrovne strelice što pogađahu ga ravno u dušu, u glavu, pluća, jetru, oči, crijeva se od staha zgrčiše, usta se otvoriše no krik ostade nijem. Krik uguši rezignacija što zagrli ga nježno, slabost što na kapitulaciju ga tjera kao da je bičom gonjen, nije sposoban posložiti ladice, zatvoriti ih i spremiti glasove.
Plaši se vlastite sjene, da nema i ona nešto za reći? Svaka misao tjera ga na dvoumljenje, jeli on zaista to što jest ili se uvjerava da jest to što jest, a činjenica da nije to što jest lagano se pomalja iznad trulih lica, iznad glasova napuklih, napornih, - nestanite više, svega vam - prejaka je i slomi mu kičmu.
Nisam kriv, prodere se nijemac.
Glasovi utihnuše, iznenađeni, preneraženi.
Nisam kriv.
Smilujte se nečem što nekoć bješe a sad je tek naznaka. Jednoj prošlosti što budućnost izgubi. Imajte milosti, zaboga, dokrajčite, skončajte ovaj teror ili pospremite se u ladice gdje mjesto vaše jeste, dozvolite da svršim umornu priču ovu, utihnite nemilosrdne optužbe svoje. Vrijeme je za počinak. Sutra u isto vrijeme, na istom mjestu, izmigoljite na svjetlo dana, znam da hoćete, no za sad, ostavite olupinu, bivšeg pripadnika mase što u krug vozahu se u limenim tvorevinama, bivšeg sanjara, ustrajnog besciljnika. Pustite me, kvragu, do sutra, na istom mjestu, u isto vrijeme.

utorak, 21.04.2009.

Zajebe...

...olupino stara, neka ti je još barem nekoliko sretnih proljeća...

subota, 18.04.2009.

Whispering wind

U polumraku svijeta
Dok se sjene igrahu sa prividom i javom
Ležahu tjelesa isprepletena
Sretno utopljeni u bitku jedno drugog
Obavijeni mirisom ukradenih trenutaka
Šapćući život jedno drugom
Očiju rosnih ustiju žednih
Kao jedno.

utorak, 07.04.2009.

Kako je Zajeb odlučio zajebati sebe samog

Zajeb slini ko pseto. Mačketina, vjerna družica, ne sluteć opasnost spava pokraj njeg, nesvjesna vjerojatnosti da se utopi u toj sluzavoj žudnji, toj prevelikoj želji za predragim opijatom, tom tekućem odmoru kad tijelo visi o konac mogućih scenarija i željenih mogućnosti. Miris duhana ne postoji u radijusu od stotinjak metara, no ipak ga jako dobro njuši, ta đukela uzbuđena. U mislima već je tamo, u zagrljaju voljene, obavijen mirisima najdražeg, narogušen zbog blizine onih koje prezire, mediokriteta što hodahu prvo na sva četiri, potom na dva, da bi krug završili na tri nespretna uda.
Preumoran je za prigovaranja, objašnjavanja, opravdavanja i ina 'anja'. Nisam ja nikom ćaća da mu zatvaram prozore u glavi e da mu propuh ne povuče i ono malo želatine što misli mu pokreće, jebem mu mater.
De mi više te pive i cigaretu, zajebi to.

četvrtak, 08.01.2009.

Samo luđaci se liječe od ludila.

Klaustrofobija velegrada.

nedjelja, 04.01.2009.

Soundtrack Trenutaka

četvrtak, 11.12.2008.

Kako je Zajeb spoznao da umire

Zajeb je puko k'o kokica. Zbilja puko. Sjedeć' u svojoj samici sa cigaretom u jednoj ruci, drugom jedva nalijevajuć u usta jedino sranje koje mu trenutno odgovara da ima pokraj sebe, kontemplira o kraju. Sve što je nekad mislio da može biti, sada je posve siguran da nikad neće uspjeti. Sve što je htio ostvariti, zna da neće. Sve čemu se nadao, otišlo je u kurac. Tablete su na stolu pokraj kreveta, aproksimativno nadohvat ruke, sada samo čeka da mu budu nadohvat misli.
Iako nije fatalistički nastrojena osoba, u zadnje vrijeme se često uhvati kako mislima oblikuje determinističke ideje kako se svijet od samog početka, od njegovog rođenja urotio protiv njega. Dok su drugi kročili kroz život sa naizgled jasnim ciljem, uzdignute glave kročili ka tome jebenom cilju, znali svaki svoj usrani korak i činili ga čvrsto, s uvjerenjem u vlastito ja, u vlastitu vrijednost, nikad ni najmanje ne posumnjavši u svoju misiju, Zajeb se od početka gubio u vrtlogu postojanja. Njemu je život oduvijek predstavljao jednu veliku, ljigavu, mutnu baru preko koje mora proći da bi na drugoj strani saznao tko on zapravo jest i što mu je činiti, konačno otkloniti tu nepoznanicu sazdanu od 'kud' i 'kako'. No već tri desetljeća polako ističu a najdalje do kud je on došao jest umakanje prsta u tu jezivu prepreku, tu noćnu moru zvana život. Šeće oko te bare kao pijanica oko stalaže s pivama i ćuti njen smrad, njen ustajali zadah koji mu pada na dušu kao mračna koprena na oči. Bjesomučno, ljuto i frustrirano vrti se oko sebe kao ovisnik za apstinencijske krize, mahnito korača lijevo-desno smišljajuć uvijek nove taktike kako da se dočepa odgovora na drugoj strani bez da se smoči. Pokušao je sa splavovima, pokušao je sa jet-skijem, pokušao je sagraditi čamac. Splav su povezivale pozitivne misli, potonula je zajedno sa njima. Jet-ski se napajao s nadom, otišao je u pičku materinu zajedno sa njom. Čamac je, tijekom konstruiranja sa njim počeo voditi filozofske rasprave, uslijed kojih je zaključeno da je Zajeb prepijan da bi nastavio sa izgradnjom, morati će pronaći neki drugi način. Čamcevi argumenti bili su snažniji, njegova izlaganja strukturanija, teze jasne, ton odmjeren. Zajeb je na pitanje 'što želiš' uspio otfrfljati 'neznam..mislim da znam, al neznam točno...naime....bljuv..' Osim toga, kako jebemu možete i očekivati da prepliva tu jebenu baru netko tko se boji vode?!
Osjećao je da ga posao mijenja. Znate kako ljudi kada se zaposle postanu zreliji, odgovorniji, sigurniji u sebe, samostalniji..? On je osjećao svaki usrani suprotni osjećaj od tih i sve njihove nijanse. Osjećao je da se iz gusjenice koja se nekoć veselila životu, taman da se i samozavaravala na jedan jebeni trenutak, pretvorio u čahuru – leptir u koji se gusjenica metamorfizirala ga je prezirno pogledao i posprdno se nasmijao – 'Ti? Ti da upravljaš mojim životom? Nemoj me nasmijavati. Ti nisi sposoban jedan dah uspješno pretvoriti u drugi..ti si, Zajebe, odjebo.' I u skladu sa time, otupljelost, rezigniranost, bezvoljnost i sveprisutno nezadovoljstvo općiše sa njim svakodnevno, a on se kao neka bezvremenska kurva prči u različite poze na kojima bi mu pozavidjele i ruske gimnastičarke. Osjeća kako kopni, kako mu mozak presahuje kao zaboravljeno cvijeće malograđanske kućanice ostavljeno predugo u vazi, napušteno i nepotrebno. Neuroni se gube u bespućima gluposti što ga okružuje 8 sati dnevno, impulsi se odašilju u prazno a tupost preplavljuje poput plime za mjesečevih mjena. Više ništa nije važno. Knjige koje mu nekad okupiraše život sada služe za skupljanje prašine jer nije sposoban apsolvirati značenja rečenica koje mu bježe pred očima, trče sa vidokruga i sudaraju se u prostranstvima nerazumijevanja. One što mu nekad bijahu utjeha i prijateljice, jedine koje ga nikada nisu razočarale, sada su stranci kojima se ne usudi pogledati u oči. Jer je, naposljetku, njihov animozitet samo njegova krivnja.
O Zajebe, kurvo nesposobna.
I taj, njemu toliko dragocjen odnos, kao i svi koji su jednom nešto značili izgubio je svoju važnost, svoju potrebu da bude, bez pitanja i uvjeta, svi ti odnosi postali su sami sebima svrha. Nerazumijevanje i odjebavanje postadu svakodnevni pojmovi što se slažu u jednostavne rečenice – 'Ja ne želim', 'Ja odbijam'. 'Ja ne prihvaćam' ih slijedi u stopu, vuče se na prednjim pipcima poput napastovanog pauka, iščupanih nogu čiji uzrok bijaše Zajeb sam, no poput gušterova repa rastu joj nove, uskoro će biti kompletna i pridružiti se povorci što raste i jača svakim danom, svakim trenom. Naime, sa 'Ja ne prihvaćam' se Zajeb sukobio, odlučio napraviti mali privatni osvetnički pohod na tu prokletu rečenicu, odlučio je sabotirati ili je barem privremeno onesposobiti. To mu je i uspjelo, no žrtva nije bila nezanemariva – njegovo dostojanstvo su pokopali pred koji mjesec, počivalo u miru. 'Ja ne želim' je na čelu kolone, držeć zastavu sa Zajebovim likom u krugu, sa crtom preko njeg. On ih nemoćno promatra, sa očima punim neisplakanih suza i molećivim pogledom, gušeći se u bijesu, bez snage da govori, preklinje i moli. Bez najmanje reakcije, u zagrljaju neizrecive tuge gleda povorku kano nepristrani promatrač, kao da se to njeg ne tiče, kao da se ne radi o njegovoj jadnoj, nedorečenoj glavi. 'Ja ne želim' Zajebova je mantra, no ne ona kojom nadobudni 'new age' entuzijasti meditiraju da bi postigli unutarnji mir. Ne, ovo je nametnuta, prisiljena mantra kojoj Zajeb upravo puši kurac. Sa njom se budi svakog usranog jutra a do kraja dana mu okupira i ono malo prostora što mu je ostalo za razmišljanje. Onaj djelić krova u glavi sazdanog od racionalnosti, ispod kojeg se sakrio da bi, prolaskom vremena, sve ravnodušnije promatrao kako mu se ustajalost zvana život raspada pred očima, misleć, posljednjim atomima snage, 'zašto ja'.
S vremena na vrijeme ima potrebu pisati. Malo i loše, no ipak je zahvalan na toj potrebi, na tome jedinom iskazu ljudskosti koje je trenutno sposoban reproducirati. I dok piše te svoje trivijalne retke, oko njega prolazi bujica samozadovoljnih filistara što ne poznaše značenje te riječi i savršeno su sretni u tom neznanju, hedonistički uživajući u svojoj gluposti i ponose se njome, nose je na ustima kao što paun bahato nosi i raskazuje svoj rep očekujuć divljenje i pljesak od prisutnih su-ispranih mozgova. Gomila nepotrebnih riječi, efekt stada, njihovi glasovi i sve-te-jebene-usrane-nepotrebne-riječi guše ga, oduzimaju mu i onaj trun volje koji mu je ostao da si ne provjetri glavu, ne misleć ovdje na propuh. Vikanje vikanja radi, kurčenje kurčenja radi, idiotizam jer drukčije neide, primitivnost jer jer uklesana u gene, sve to uzrokuje fizičku bol koja prođe zatvaranjem njihovih usta, no psihička, mentalna bol je prejaka, preintenzivna da bi nestala sama od sebe. I dok navala postane prejaka, dok počne osjećati da će ga poplava i virovi povući na dno, odvuče svoju otužnu, slomljenu pojavu pod krov u svom umu, navuče kapuljaču satkanu od najdražih mu zvukova što bruje toliko glasno da osjeća da će mu mozak pretvoriti u želatinu, uzme pisaljku u ruke i dadne si dozvolu da počne krvariti slovima..do kad se opet ne povrati, do kad se ponovno ne osjeti svojim, do kad se ponovno ne spozna kao izopćenik koji jest, kao siva ofca, kao polu-svijest, kao 'ja'. No svejedno, uzalud mu trud, taj žig utisnut u svijest, taj ožiljak na nekoć nevinom umu nikad neće zarasti, nikad neće prestati krvariti kvocijentima inteligencije i osjećajima nade. Nikad, jer je prekasno. Šteta je učinjena i povratka nema. Zajeb sada razumije onu nedužne mlade umove što pobiše si razredne kolege u nekoj tamo zemlji preko velike vode. Zna kako su se osjećali. Oni su naime, isto kao i Zajeb, pukli.
Bezosjećajnost i indiferentnost subjekata što okružuju njegovo postojanje još uvijek ga nije prestala čuditi. Taj očaj, ta trunka osjećajne spoznaje posljednja je nit ljudskosti koje bi se Zajeb svim silama htio riješiti. Htio bi da se raspline kao čestice dima otpuhnute iz umornih pluća, kao naznaka razuma kod stada omni-prisutnih ovaca, kao alkohol iz nebrojenih flaša nakupljenih u samotnim večerima, htio bi da odustane, kao što Zajeb polako odustaje. Nema smisla gurati ovu tragikomediju, ovu melodramu sa jednim glavnim glumcem i gomilom stand-by's, prolongirati neminovno i odgađati zacrtanu nemilosrdnost kraja. Prihvatio je da je sam, i da će tako i ostati. Shvaća da je 'sve u glavi'. Sve je to njem savršeno i kristalno jebeno jasno. I shvaća da, dokle god ga ta usamljenost i čežnja muče, nemože i neće biti mogućnosti nastavka premetanja iz šupljeg u prazno ovog usranog postojanja. Jasno mu je da je u njegovim rukama budućnost mira njegovog srca i uma. Točnije, nadohvat ruke.

Zajebe, nevoljeni mišu, nedorečena budalo, bezvrijedni primjerku postojanja, neželjeni entitete svijeta, slomljena, okrhnuta dušo, pružider ruku.

srijeda, 10.12.2008.

Otprilike

Logičko zatupljujuća previranja u zraku ne znače ništa.
Postoje dva uvida što plivaju u struji svijesti.
Jedan je sivi, drugi crno-bijeli.
Supstanciju moždane tvorevine ovdje prisutnog bitka
nemoguće je supstituirati oprečnim idejama
isključivo zbog htijenja
(iako je polazište istog dvosmjerno).
Prolaznost vremena ne umanjuje njezinu zavodljivost
no potiče na ogoljelost činjenica što neminovno
izaziva reorganizaciju introspekcije.
Kad se sve zbroji i oduzme
točka sjedinjenja je gotovo nevidljivi titraj
svjetlosti na horizontus obscurus.
Ratifikacija sporazuma nije upitna
štoviše primjena bi osigurala toliko potreban mir
na zahvaćenim područjima.
No praksa je odavno dokazala svoj rivalitet i otpor prema teoriji.
Suparništvo nastavlja kesiti svoje kvrgavo-nesigurne zube
te iako je cilj naizgled jasan
bojim se njegove pretencioznosti.
Reforma je neizbježna sve dok se
previranja ne fundiraju iz Ništa u Nešto.

ponedjeljak, 08.12.2008.

Mrrrr..

Nježno, sasvim nježno ću tipkati danas.
Da ih ne preplašim, ionako me se boje,
Te misli moje.
Rima štima, ali nije namjerna.
Bez forsiranja, bez presinga.
Polako, fino, nježno, smireno.

Ti to možeš, nisi ni ti od kamena.

Nježno ću otvoriti folder, stisnuti slovo 'D'
I sasvim nježno očima upiti tvoj lik.

Nježno ću poljubiti mačku,
Smrdu moju, nježno je pogladiti
I pomisliti,
Sasvim nježno
Da bilo bi lijepo da je netko drugi,
Netko sa nešto manje krzna.

Možda ću, posve nježno, natočiti nešto fino u čašu.
Sa ledom, naravno.

I nježno, vrlo nježno uhvatiti se za glavu
I zamoliti je da ne eksplodira.
Da se koncentrira na nježnost, zajedno samnom.

I onda ću, nakon tri i pola minute
Odustati od nježnog pisanja,
(Izmorena skroz)
No ipak nježno zatvoriti ekran
Sići niz stepenice, izaći na terasu
I nježno, nježno upaliti cigaretu.

nedjelja, 07.12.2008.

...

Hajdemo još malo korespondirati preko ekrana
Izživljavati se nad slovima što plaču nad silinom udaraca
I čude se upornosti dvaju poluludih entiteta
Ti ćeš napisati tri uskličnika ja osam
Ja ću vikati velikim slovima ti ćeš vrištati 'SMANJI SLOVA'
Hajdemo još malo ignorirati dane
Onih 868 ionako prođoše kao jedan
Reci mi još jedno 'ne'
ono je odavno izgubilo snagu
Reci mi još jednom zašto
ono nikad nije izgubilo svoju svježinu
Slomi me pogledom kojeg tek sad vidjeh
No osjećaj spoznah već prije
Hajdemo se natjecati u prijetnjama vrijeđanjima
Jadikovkama
Uzaludnom racionaliziranju
Ljubavi što guši
I onda je poreći
Malo drame nikad nije bilo naodmet
Ccc
Zanemari moje molbe preklinjanja
Uvjeravanja i teške riječi
Ti to znaš najbolje, rođen si za to
Psovke ignoriraj, dokle ti ne dopizde
Reci mi još jednom da nema smisla
Reci mi još jednom da sam ti sve
I onda me pozdravi
I zatvori prozor.